Никита

Rok je bio jučer. Ima onih koji to rade unaprijed i onih koji o tome uče "unaprijed" iz tuđih priča. Ali ja sam izašla iz kuće: zadaci su otvoreni, vani sam, noć je, smijem se. "Oh, je li ovo danas?" - tri riječi koje utorak pretvaraju u sprint. Sutra ću početi drugačije. Izgovaram to točno onoliko puta koliko postoji sutra.

Stand-up komedija je najiskreniji test šale: ako se smije samo vaš partner, onda je šala bila namijenjena oboma.

Najbolja stvar kod parnih nastupa je trenutak kada oboje zaborave na svoju rutinu i počnu ozbiljno razgovarati.

Dogovorili smo se da nećemo prekidati. Trajali smo oko četiri minute - i to je, iskreno, rekord.

Svaki put kad si obećam da ću rano ići spavati, telefon gurne još jedan video, i nakon četrdeset minuta više nije važno.

Svaki put kad si obećam da ću rano otići u krevet, telefon me podsjeti na još jedan video. Četrdeset minuta kasnije ležim u mraku i smijem se rakunu, čiji je tjedan očito bio gori od mog.

Ovdje je uvijek isto: hodnik, zid i misao: "Zašto ovo uopće radim?" Prođe odmah na prvi smijeh.

Najboljih pet minuta predstave su one koje nisu napisane. Nemoguće ih je ponoviti na drugoj pozornici.

Što je dvorana manja, to je strašnija: u velikoj se ne vide lica, ali ovdje se vide svi koji se ne smiju.

Moj scenski partner. On je prvi koji se smije mojim šalama - to je i ugodno i sumnjivo.

Odmah ćemo to riješiti, dok se još sjećamo sobe. Nakon dana, sjećaš se samo vlastitog lica.

Ponavlja poruku, ja se pravim da se ne brinem. Oboje lažemo.

Nema životinje, nema znaka, nema glazbe. Samo mikrofon - i odmah možete reći uspijeva li šala ili ne.