Josie Lambert

To je puna publika po standardima šetališta. Troje ih je snimalo, a jedan od njih je pjevao zajedno - loše, glasno, savršeno.

Pucanje u svjetlo bi trebalo biti greška. To je ujedno i jedini put kada se moj glas i moje lice slažu.

Vjetar ovdje oduzima pola zvuka. Ja ipak nastavljam pjevati — pjesma s vjetrom je obično iskrena.

Dolazim ovdje vježbati jer niko namjerno ne sluša. Ljudi koji stanu, stanu jer su htjeli.

Tri mjesta gdje vježbam. Prazna pozornica je najstrašnija — nema publike znači da nema ni izgovora.

Jedan polovni interfejs i posuđeni mikrofon. Niko u komentarima nikada nije pitao na šta sam snimao.

Prekrivač preko vrata, madrac uz zid. Mekane stvari su bolje od skupih za prvi pogled.

Vjetar pojede polovinu zvuka. Ono što ostane je dio koji se zapravo nosi - dobra praksa za svaku prostoriju.

Pjesma po kojoj me ljudi znaju napisana je između mog stana i mog starog posla, na telefon, sa zvukom motora u pozadini.

Četrdeset funti i topli cider. I dalje bih to uradio za cider, ali nemojte reći sljedećem mjestu.

Snimljeno na telefon na zadnjem prozoru. Buka autobusa je i dalje u demo snimku i neću je ukloniti.