Giulia

Između osam i devet sati uličica mijenja karakter: prvo je prolaz, a zatim postaje trpezarija duga sto metara.

Najbolje tratorije nemaju lijep izlog. Imaju četiri stola na ulici i jelovnik koji se mijenja u skladu s tržnicom.

Napisano u šetnji, snimljeno iste večeri. Nisam to popravio i neću to popraviti.

Dvije verzije iste stvari. Ova je sporija i više mi se sviđa, ali ne mogu reći zašto.

Ono što vidite u sredini nije bilo vidljivo gledaocima: to su podzemni hodnici, prekriveni drvenim podom i pijeskom.

Lukovi se ponavljaju na tri nivoa, a svaki nivo ima stubove različitog redoslijeda. To nije dekoracija: to je način na koji je podupirao težinu.

Praktični savjet: Uđite kroz sjeverni ulaz i skrenite lijevo. Svi idu desno, i dvadeset minuta ćete stepenice imati praktično samo za sebe.

Ako želite fotografiju bez pedeset ljudi iza nje, stanite u središte oktagona i usmjerite snimak prema gore. Uvijek uspijeva.

U osam sati, trg je još uvijek gotovo prazan. Sat vremena kasnije, niko ne prolazi ovuda: Duomo je prekrasan, ali najbolje svjetlo dolazi od onih koji rano ustanu.

Započeto 1386. godine, a završeno, da tako kažem, u dvadesetom vijeku. Oni koji su postavili prvi kamen nisu ništa od ovoga vidjeli.

Iza ove apside nalazi se refektorij s Posljednjom večerom. Svi ulaze, malo ko luta okolo - a dvorište je najtiši dio.

Izvana izgleda malo i strogo. To je bilo namjerno: arhitekta je sav luksuz smjestio unutra, gdje ga mogu vidjeti oni koji su platili kartu.

U 19. vijeku, ovo je bila čista tehnologija: nikada se prije nije usudila izgraditi tako veliki stakleni krov. Danas hodamo ispod njega ne podižući pogled.

Ima ih sto trideset pet. Trebalo je skoro šest stotina godina da se završe, i svaka generacija je dodala svoje.

Voda je korištena za nošenje mramora za Duomo. Danas ona donosi samo odraz uličnih svjetala, ali tako je nastao grad.

Najlakši način da započnete dan u Milanu: uđite kroz dvorac, a izađite kroz park. Besplatno je i traje sat vremena.

Ljudi hodaju ispod ovog svoda već 130 godina. Izgrađen je kao natkriveni put, a ne kao spomenik: trebalo je moći prijeći grad, a da se ne smočite.

Mramor dolazi iz kamenoloma na jezeru Maggiore, a grad i danas ima prava na njega. Šest stoljeća održavanja, nikada završeno.

Mala torba, voda i cipele od juče. Nove cipele na putovanju su najveća greška koju znam.

Najbolja mjesta su dvadeset minuta hoda od popularnih atrakcija. Autobusi ne voze tamo, i zato rade.

Na pijaci možete shvatiti grad za pola sata: šta ljudi zaista jedu, koliko to košta i kako govore.

Iskren odgovor je: zavisi od toga gdje spavate i koliko hodate. Ostatak je samo stvar detalja.