Никита

Rok je bio jučer. Ima onih koji to urade unaprijed i onih koji saznaju "unaprijed" iz tuđih priča. Ali ja sam izašla iz kuće: zadaci su otvoreni, vani sam, noć je, smijem se. "Oh, je li ovo danas?" - tri riječi koje utorak pretvaraju u sprint. Sutra ću početi drugačije. Izgovaram to tačno onoliko puta koliko postoji sutra.

Sesija stand-up komedije je najiskreniji test šale: ako se smije samo vaš partner, onda je šala bila namijenjena oboma.

Najbolja stvar kod parnih nastupa je trenutak kada oboje zaborave na svoju rutinu i počnu ozbiljno razgovarati.

Dogovorili smo se da ne prekidamo. Trajali smo oko četiri minute - i to je, iskreno, rekord.

Svaki put kad sebi obećam da ću rano otići u krevet, telefon gurne još jedan video, i nakon četrdeset minuta više nije važno.

Svaki put kada sebi obećam da ću rano otići u krevet, telefon me podsjeti na još jedan video. Četrdeset minuta kasnije, ležim u mraku i smijem se rakunu koji je očito imao goru sedmicu od mene.

Ovdje je uvijek isto: hodnik, zid i misao: "Zašto ovo uopšte radim?" Prođe odmah pri prvom smijehu.

Najboljih pet minuta nastupa su one koje nisu napisane. Nemoguće ih je replicirati na drugoj sceni.

Što je dvorana manja, to je strašnija: u velikoj ne možete vidjeti lica, ali ovdje možete vidjeti sve koji se ne smiju.

Moj scenski partner. On je prvi koji se smije mojim šalama - to je i ugodno i sumnjivo.

Odmah ćemo to riješiti, dok se još sjećamo sobe. Nakon jednog dana, sjećaš se samo svog lica.

On ponavlja poruku, ja se pravim da se ne brinem. Oboje lažemo.

Nema životinje, nema znaka, nema muzike. Samo mikrofon - i odmah možete reći da li šala uspijeva ili ne.